Retki nadju retke

Pitate li se ikad zašto se neki ljudi sretnu? Verujete li u karmu?

Na sam spomen karme i karmičkih odnosa uvek se otvara bespuće pitanja na koja ljudi traže odgovore. Iako je većina naših ovozemaljskih odnosa upravo karmički obežena.

Greška je misliti da nešto što je karmom sastavljeno ne može biti i rastavljeno. Greška je misliti da svaki karmički odnos mora trajati do kraja života. Greška je misliti da je srodna duša samo jedna. Mnogo ih je više. Istina je jedino da ih mi nemamo vremena sve ni upoznati u ovom životu.

Često najlakši način na koji možemo objasniti zašto nekoga toliko jako osećamo, leži u činjenici da smo deo nečije karme. Iako ljudi po svoj prilici sa perspektive ega vole biti deo nečijeg sveta, onog najintimnijeg, biti blizak u dodiru nečijeg tela i provođenju ostatka života sa tom osobom, verujte, mnogo je značajnije biti deo nečije karme. Deo jednog vremena koji pripada večnosti. Nevezanosti.

Ljudi se ne dotiču vezama. Brakova. Decom. Ljudi se ne dotiču blizinom, postojanjem, druženje. Prisutnošću. Oni se dotiču osećanjem. Spajaju nevidljivim sponama. Oni mogu biti potpuni neznanci jedno drugome, a opet dvije najbliže ličnosti koje su se ikada srele.

I taj trenutak kada ugledate nečije oči ili pored nekoga osjetite snažnu privlačnost, kada vas netko, bez ikakvog realnog razloga, dotiče, kada osjećate umešanost u vaše postojanje, to je trenutak kada prepoznajete svoju karmu. Susrećete svoje lekcije. Ulazite u ciklički krug. Dajete tada sve što možete dati, a ne sve što mislite da treba. Jer ovdje razum ne igra ulogu. Ovdje ne određujete što hoćete, a što nećete dati. Ovdje se ne delite, onako kako se podelite najčešće sa svojim životnim partnerima. Svojim suputnicima. Racionalno, logički i emotivno. Jer ovdje vaša duša pamti sve reinkarnacije. Na podsvjesnoj razini ostaje prepoznavanje. I ono se uvijek događa sa razlogom.

Neki ljudi dolaze i odlaze. Neki dolaze i ostaju. Neki nas mimoiđu. Na stepeništu. U okolnostima drugačijih života. Sa nekima nas udalje godine, sa nekima vreme. Sa nekima često imamo osećaj da smo se sreli u pogrešno vreme. Takvi slučajevi gotovo uvek ima tedenciju ka ponovnim susretima. Za dan, mesec, godinu ili vise godina. Oni nas mimoiđu jer jednostavno nije vrijeme za te lekcije. Nismo dovoljno zreli. Nismo dovoljno jaki.

Nismo dovoljno prepoznati.

Poneki ljudi se sretnu u mladim dana, potom ih život rastavi na određen niz godina, pa ih spoji. Poneki se sretnu i od samog trenutka znaju da tu postoji nešto više. Značajnije. Jače. Oni mogu predosetiti događaje koji slede. Reakcije druge osobe. Mogu predvidjeti njezina ponašanja i odluke. Postoje i oni koji se nikad nisu sreli. Očima neviđeni, a ipak nema nitko glasniji od njih u toj javi bunila. I onda tamo, kilometrima daleko, vas budi nečiji glas, nečije riječi, nečije postojanje. I neobjašnjivo čeznete da produbite nešto, što je odavno već dublje i od vas samih. Ponekad se ljudi ovdje utope. Nestanu. Raspuknu se odjednom svi kontakti. Pobegnu. Strah od suočavanja, podsvjesno, tera da se okrenete. Vi ili oni. Tko nije spreman odlazi. Ali, nakon nekog vremena opet se i vraća.

Često tako provodimo besane noći u razmišljanjima i pitamo se zašto? Kako je moguće da nas dotiče netko tko nas nikada nije dotaknuo. Ili koji su razlozi prebivanja nečijeg u mislima. Ili Kako je moguće da baš sve znamo, onda kada ne znamo ništa. Da smo sigurni, kada ne postoje ni najmanje sigurnosti. Osjećamo i grč i slobodu. Težinu na grudi. Trzaj u telu koji govori da postoji neki deo oko nas. Deo oko njih. Deo kojem pripadamo. Makar sa njim dijelili samo tišinu.

I onda nastaje bol. Postajemo svesni činjenica koje donose prepreke. Postajemo nezadovoljni jer nemamo mogućnosti da ostvarimo bliskost. Kada ostvarimo bliskost postajemo nesretni jer nakon nekog vremena bivamo napušteni ili odlazimo. Postajemo duboko nesretni u želji da posedujemo i kontrolisemo svaki trenutak. Želimo da bude naše nešto što nam odavno pripada. Ali, toga nismo svesni. Umesto da emociji dajemo slobodu. Da budemo zahvalni za tuđa postojanja. MI ih želimo. Zaluđujemo se njima. Opsedamo. Dozvoljavamo da nas preplave ludila. Jer mislimo da to tako treba biti. I onda patimo. Kada sve završi, pitamo se zašto je počelo. Umjesto da budemo sretno što je postojalo. Ako vidimo osobu da pripada nekom drugome, osećamo se napušteno. Bezvoljno. Izdano. A ne bi trebalo. Sve što je ikada trebalo je da volimo.

Uvek smo znali kako je sve počelo. I uvek ćemo znati kako će takve priče završiti.

Mislim da nema ništa gore od te podeljenosti ljudskog trzaja na još milione različitih kidanja koja odzvanjaju ispod savršene šminke, savršenih života. Nisu imali hrabrost da ostave nekoga tko nije deo njih. Da se ostave. I da prihvate deo koji im ne pripada. Mučeći tako, naočigled, troje ljudi. Onoga s kim jesu, ali nisu. Onoga s kim nisu, ali jesu. I onoga s kim i kad se sretnu, oduvijek beže – Sebe.

To su naše odluke. I one nas bole. Boli nas sve ono na što nismo bili spremni, a mogli smo. Bole nas naša očekivanja. Sanjarenja. Naši odlasci u neke svetove. Bole nas naše vlastite agonije nepripadanja sebi. Bole nas ciljevi koje smo sami sebi zacrtali. Bole nas naši naumi. Boli nas to što mi mislimo da nas nema pravo boljeti. A ima. Bole nas naše pogrešne percepcije ljubavi. Okovi koje smo joj nametnuli. Bole nas odluke koje nikada nismo imali hrabrosti donijeti.

Jer nama je ljubav uvijek cilj. Iako, ljubav nema Cilj. Ona se dogodi bez razloga, objašnjavanja, bez logike, bez razmišljanja.Ulaziti u odnose s ljudima samo zato što ti odnosi mogu dovesti do nekog cilja, nije ljubav.

To je kalkulacija. Niža sfera trljanja osjećaja o pločnik. Barikada Duše. Nokaut srca. To je Čovjek.

Ali, to nije Ljubav. Ljubav nema Cilj. Čovjek ga ima. Brak nije Cilj Ljubavi, on je Čovjekov cilj. Veza nije cilj Ljubavi, ona je Čovjekov Cilj.

Nema ništa loše u Čovjekovim Ciljevima. Ali, to nisu Ciljevi Ljubavi. Ljubav nema Cilja.

I onda dobijemo odgovor na pitanje: Zašto što se neki ljudi sretnu? Zato jer ništa drugo ni ne znaju.

„Rijetki nađu rijetke, kad-tad.“